Samostalna srpska stranka baštini političke tradicije duge više od jednog veka kroz svoje prethodnike: Samostalnu radikalnu stranku, Demokratsku stranku i Demokratsku stranku Srbije, Samostalni DSS i Pokret za razvoj Srbije.
Samostalna radikalna stranka nastala je kroz raskol Narodne radikalne stranke 1901. godine, kada je došlo do oštre podele između starije generacije radikala, na čelu sa Nikolom Pašićem i mlađih radikala. Stariji radikali, koji su zadržali primat u Narodnoj radikalnoj stranci, pristali su na kompromis sa kraljem Aleksandrom Obrenovićem i prihvatili su Ustav koji je kralj oktroisao. Mlađi deo radikalne stranke, Samostalci, odbio je takav kompromis i nastavio je protivljenje kralju i nametnutom Ustavu. Razlika između dva krila radikalne stranke u prvom trenutku bila je generacijska i, reklo bi se taktička. Samostalci su nastavljali da insistiraju na idejama građanskih sloboda koje su bile obeležje radikala krajem XIX veka.
U periodu od Majskog prevrata (1903) do Prvog svetskog rata (1914) Samostalci i Pašićevi radikali predstavljali su dve najjače stranke u Srbiji, izjednačene po snazi.
Samostalci su u ovom „zlatnom periodu srpske demokratije“ isticali privredne zahteve u korist sela, moralni preporod političkog života, jačanje uloge Narodne skupštine u vođenju države, i u spoljnoj politici povezivanje sa južnim Slovenima van Kraljevine Srbije. Na čelu stranke u ovom periodu nalazili su Ljubomir Živković, Ljubomir Stojanović i Ljubomir Davidović, a među članovima bio je i mladi Milan Grol.
Demokratska stranka, nastala neposredno nakon Prvog svetskog rata, nastupala je sa jugoslovenskih pozicija, pokušavajući da u svom delovanju obuhvati Srbe kao i Hrvate i Slovence. U svojim stavovima bila je otvorenija od svojih glavnih takmaca, Narodne radikalne stranke Nikole Pašića i potonjeg Ace Stanojevića. I pored jugoslovenskog opredeljenja i delovanja Demokrate su najjača uporišta imali u srpskim oblastima Jugoslavije. U unutrašnjoj politici zalagala se za građanske slobode i suprotstavljala se idejama autoritarne vlasti. U periodu do 1929. godine predsednik Demokratske strane, Ljuba Davidović sastavio je tri Vlade Kraljevine SHS, ali je stranku napustio Svetozar Pribićević sa značajnim delom Srba iz Hrvatske. Oni su osnovali Samostalnu demokratsku stranku.
Posle uvođenja diktature 1929. godine politički život u Jugoslaviji je zamro i stavljen je pod punu kontrolu kralja Aleksandra Karađorđevića. Demokratska stranka je nastavila svoje delovanje tek u vreme Vlade Milana Stojadinovića, kome se oštro suprotstavila.
Tokom Drugog svetskog rata na čelu stranke nalazio se Milan Grol, koji je do 1943. godine bio i ministar u jugoslovenskoj kraljevskoj vladi u Londonu. Po završetku rata Demokratska stranka pokušala je da opoziciono deluje u prelaznom periodu Demokratske federativne Jugoslavije. Glasilo Demokratske stranke, list „Demokratija“, bilo je trn u oku komunističkih vlasti pa je ubrzo prekinuto njegovo štampanje uz pomoć partijski kontrolisanih sindikata. Kako je Brozovom diktaturom onemogućen rad opozicije Demokratska stranka je bojkotovala izbore 1945. godine, odbijajući da svojim učešćem da legitimitet novom komunističkom poretku. Deo omladine nastavio je da deluje u ilegali i da se suprotstavlja Brozovom režimu. Među njima je bio i mladi gimnazijalac Borislav Pekić koji je uhapšen 1948. godine i ubrzo osuđen na 15 godina zatvora.
Obnova rada Demokratske stranke počela je u decembru 1989. godine kada je ustanovljen Osnivački odbor. Osnivačka skupština održana je 3. februara 1990. godine. Među najvažnijim ciljevima koje je Demokratska stranka tada postavljala bila je demokratizacija društva. Na prvim višestranačkim izborima, održanim u decembru 1990. godine, dobila je više oko 370.000 glasova i 7 poslaničkih mandata. Iako Demokratska stranka nije direktno učestvovala u organizaciji demonstracija protiv vlasti Slobodana Miloševića koje je poveo Srpski pokret obnove 9. marta 1991. godine njeno članstvo i simpatizeri su bili na ulicama Beograda, i tog i narednih dana.
Osnivačka skupština Demokratske stranke Srbije održana je 26. jula 1992. godine. Tada je usvojen stranački proglas „Naši razlozi“ a za predsednika stranke izabran je Vojislav Koštunica. Većina opštinskih odbora DS je tokom narednih meseci prešla u DSS pa je vladalo uverenje da će „DSS uskoro biti jedina Demokratska stranka“. U decembru iste godine održana je Prva redovna skupština na kojoj su usvojeni Program i Statut te je stranka prešla na redovan rad.
U svome delovanju Demokratska stranka Srbije bila je dosledna opozicija režimu Slobodana Miloševića. Insistirala je na demokratizaciji društva, poštovanju demokratskih načela u Srbiji i poštovanju demokratskih i nacionalnih prava Srba izvan Srbije. U toj borbi stranka je tražila saradnju sa drugim opozicionim strankama tamo gde je to bilo moguće.
Godine 2000. Demokratska stranka Srbije je zajedno sa drugim opozicionim strankama osnovala DOS (Demokratska opozicija Srbije). Kandidat DOS-a za predsednika SR Jugoslavije bio je Vojislav Koštunica. Na izborima održanim 24. septembra Vojislav Koštunica je ubedljivo pobedio Slobodana Miloševića. Posle više nedelja demontracija, 5. oktobra 2000. godine Slobodan Milošević je priznao izborni poraz.
Period od 2000. do 2003. godine obeležio je politički sukob Demokratske stranke Srbije i Demokratske stranke oko načina uređenja države. Glavni politički problemi bili su normalizacija spoljnopolitičkih odnosa, ekonomske i institucionalne reforme Srbije, reforma odnosa Srbije i Crne Gore unutar SR Jugoslavije, pitanje Kosova i Metohije pod upravom UN. Predsednik SRJ Vojislav Koštunica postigao je normalizaciju odnosa sa vodećim državama Zapada kao i donošenje Ustavne povelje državne zajednice Srbije i Crne Gore čime su redefisani odnosi ove dve republike i uklonjeno ime Jugoslavija.
Na izborima za Skupštinu Srbije 2003. godine lista Demokratska stranka Srbije – Vojislav Koštunica osvojila je više od 670 000 glasova. U martu 2004. godine Vojislav Koštunica je sastavio Vladu Srbije. Do 2007. godine postignuta je ekonomska stabilizacija i jačanje institucija države ali nije ostvareno jedinstvo sa Crnom Gorom koja je na referendumu 2006. godine glasala za istupanje iz državne zajednice sa Srbijom.
U septembru 2006. godine Srbija je usvojila novi, Mitrovdanski Ustav kojim je utvrđena njena teritorijalna celovitost, uključujući i Kosovo i Metohiju kao njen sastavni deo. Na moderan način su uređena građanska prava a Srbija je proglašena za nacionalnu državu srpskog naroda i svih njenih građana. Utvrđeni su tradicionalni simboli poput zastave i himne „Bože Pravde“, a u službenoj upotrebi propisan je srpski jezik i ćirilično pismo.
Od 2008. godine Demokratska stranka Srbije nastavila je da deluje iz opozicije, razvijajući ekonomski program razvoja Srbije kao i načela vojne i političke neutralnosti Srbije kojima je ponuđen jasan i održiv model razvoja Srbije van Evropske unije i NATO. Istovremeno, stranka se našla pod stalnim udarima režima Borisa Tadića i u potpunoj medijskoj blokadi. Za ovakav odnos prema Demokratskoj stranci Srbije režim je imao podršku vodećih zapadnih država.
Na predsedničkim izborima 2012. godine, u drugom krugu, Demokratska stranka Srbije je podržala Tomislava Nikolića protiv Borisa Tadića i time ključno doprinela rušenju režima Demokratske stranke. Na istovremenim izborima za Narodnu skupštinu DSS je dobio 21 poslanički mandat.
U tome periodu, tokom burne 2012. godine došlo je do formiranja stranke Pokret za razvoj Srbije, čiji je osnivač i predsednik bio Mile Dragić, doktor tehničkih nauka.
Na izborima 2014. godine Demokratska stranka Srbije nije prešla izborni cenzus i ostala je van Narodne skupštine. Predsednik stranke Vojislav Koštunica podneo je ostavku na sve funkcije. Na jesen 2014. godine Skupština Demokratske stranke Srbije izabrala je za predsednika stranke Sandu Rašković Ivić. Posle njenog izbora stranku su napustili mnogi istaknuti članovi poput Vladete Jankovića i Vojislava Koštunice.
Tokom 2015. godine Sanda Rašković Ivić započela je samovlašće u stranci, ignorišući legalne stranačke organe, obračunavajući se sa političkim neistomišljenicima i svojevoljno menjajući politiku stranke što je bio povod da se jedan broj članova, isključenih iz DSS, okupi u novonastali pokret – Samostalni DSS.
Političke prilike u Srbiji, tokom 2019. godine iziskivale su neophodno ukrupnjavanje svih demokratskih i patriotskih organizacija, pa je tada i dogovorena prvo saradnja, a onda i formalno ujedinjenje Samostalnog DSS-a i Pokreta za razvoj Srbije.
Tako je, tokom novembra 2019. godine, na održanoj skupštini i formalizovano ujedinjenje ove dve političke organizacije, kao i udruženja građana Nacionalno-demokratski politički savet, čime su stvoreni uslovi za formiranje Samostalne srpske stranke.